Poštovani književniče, Ne tako dugo se spremam da Vam pišem, ponukana čitanjem njaljepseg romana od mnogih pročitanih. Nadam se da će ovo pismo stići do Vas i da ćete razumjeti zašto jedna nepoznata osoba, duboko dirnuta Vašim načinom pisanja, želi da se zahvali na predivnim trenitcima provedeninim uz vaš ronman sagu o Ilijasbegovićima. Istina je, da ja i pored toga što sam rođena u Bosni i muslimanka po vjeroispovjesti i odrasla u Sarajevu od predaka Ibrahim-bega Ljubovića nisam osjetila tu toplinu i Ijubav prema svojim korjenima, dok nisam pročitala Vaše djelo. Nemojte me pogrešno razumjeti, oduvjek sam znala ko sam i odakle sam, ali mi je to u prošlom vremenu odrastanja možda i smetalo, jer sam se razlikovala od drugih, odskakala kako po ponašanju tako i po razvijanju, a to nisam željela. Odrasla sam u sredini Jugoslavenstva i Ijubavi prema zemlji, bratstvu i jedinstvu, komunista postala u trećem razredu gimnazije, i bila ubjedena da smo stvarno svi jednaki i da se međusobno volimo i poštujemo. Veliki dio mojih drugova su bili druge vjere a ja čak ni po imenima nisam mogla raztlikovati ko je ko niti me je to zanimalao. Čak sam imala nemuslinianski nadimak koji mi se sviđao i o kome nisam razmlšljala jer svako ime koje se ne da skratiti za mene nije bilo interesantno. Sada kad imam 46 godina, muža i odraslog sina, počinjem tek misliti. Sramota me to priznati ali Vama koji toliko volite Ijude i toliko praštate ,mogu. Ovako uspostavljanje komunikacije mi je prvo u životu i oprostite mi moju hrabrost a možda i drskost što Vam pišem. Oduvijek, čitav život sam mnogo čitala, knjige su mi bile duševna hrana a roditelji su mi ih morali oduzimati noću, jer ja nisam znala mjeru. I sada, kao i tokom rata u Sarajevu onda uz svijeće –uljanice, čitala sam sve što mi je dolazilo do ruku i priznajem tek 1993. godine sam prvi put pročitala knjigu različitu od drugih - knjigu istorije o nama - Legendu o AIi-paši. Tada sam počela čitati našu književnost, ne samo partizansku, istina ne previše već ono što bih našla a da se nisam mnogo trudila. Poslije sam čitala arapske pisce, pa zapise iz Irana i Afganistana, pa bih prelazila i uporedo čitala krimiće i beletristiku, pa bestselere, pa dubokoumna prelijepa djela Markesa i Koelja, pa zapise iz naše ranije prošlosti, pa literaturu za opuštanje, a sve to u vezi sa trenutnim raspoloženjem, željom i trenutačnom inspiracijom, da bih prije 20 dana slučajno došla do Cronice travuniane i priznajem pročitala sam je u dahu. Vašu adresu, e-mail ili telefon nisam preko interneta mogla pronaći, samo sam iz novinskog članka saznala da ste napustili meni poslije Sarajeva i Mostara najdraži grad, i da ste se smjestili na svoje imanje u mir i tišinu. Ne znam da Ii ćete dobiti ovo pismo ali ja moram da Vam se zahvalim, bez obzira što možda pišem na pogrešnu adresu i možda nikada do Vas i ne dođe ovo pismo, na najljepšim pročitanim stranicama i na probuđenoj Ijubavi spram naših bosanskih korjena. Vjerujte da sve sad gledam drugim produhovljenijim očima i otkrivam oko sebe ljepotu koju prije nisam primjećivala, jer je naprosto bila nevidljiva, valjda što je stalno prisutna i što je dio moga bića. Ako dobijete ovo pismo voljela bih da bar saznam da je stiglo u prave ruke, i da se javite ako želite, da nas obradujete sa još mudrosti i Ijubavi koju imate za sve ljude uprkos mnogim razočarenjima. Hvala Vam što ste nam poklonili ovo djelo i što sam ja, bar jedna od nekih, koju ste oplemenili i kojoj ste dali nadu i vjeru da dok je takvih kao Vi biće Bosne za našu djecu. Uz velike želje da nam i u budućnosti poklanjate ovakva divna djela i uz želju da ne gubite vjeru u ljude, jer vaše riječi su melem za naše napaćene i neshvaćene duše. Iskreni pozdrav od vašeg velikog poštovaoca. Amira N. | 
