IZLOŽBU PRIREDIO I OTVORIO AKADEMIK LUKO PALJETAK: "U debeloj sjenci maslinova granja, zamire glad za nova saznanja i opija miris lijenog spokojstva." F.Šehović, “Vitaljina” (1983) Moglo se očekivati da će se književnik Feđa Šehović, bivajući postupno sve više ono što G. Bachelard naziva “autor svoje samoće”, iskazujući je do sada nizom pojedinačnih samotnih likova u svojim dramama i romanima, okrenuti slikarstvu, odnosno krajoliku svoje Vitaljine, svoje pitome nemirne Arkadije, iznašavši tu čvrste oslonce za one poetske slike što uvijek kao izgubljene lutaju i lebde u prostoru između do-kazujućeg i kazujućeg jezika, žudeći za mjestom na slikarskom platnu na kojem onda svjedoče o vječnoj stvaralačkoj čežnji za onim znakovima što govore nama i govore nas. Učinio je Šehović ono što i toliki pisci prije njega. Posegnuo je za kistom kao za sudrugom pera na istoj bjelini koja je jednom papir a drugi put platno,napeto i spremno za sve stavove “lijepe duše”.Šehovićevo pero ovako vidi i slika taj krajolik: “ Na krajnjem jugoistoku Konavala, uz nekadašnji stari put kojim se iz Dubrovnika dolazilo do Ponte Oštre, uz polje i baštine, niže se nekoliko naselja ubilježenih u zemljopisnoj karti pod zajedničkim nazivom Vitaljina. (…) Zapravo, to je vrlo pitoma dolina prekrivena debelim nanosima zemlje crnice što se vjekovima taložila nošena proljetnim i jesenjim bujicama s obližnje visoke i strme Montanje. Ne manjka u ovom kraju ni vinove loze, ni smokava, ni maslina, ni trešanja, i na pretek ima povrća svakojakog (…).” Šehovićev alter ego Raul Mitrovich tako na početku romana Gorak okus duše dočarava Vitaljinu, da bi se na kraju, u pridodanim pjesmama fra Vicka – drugog Šehovićeva alter ega – iskazao svoj intimni odnos prema ljepoti tog kraja: “ O blažena jutra kasnog proljeća, / zeleni snovi cvijetnih livada, / o snovi dragi i jutra vedra…” (II). “ Tek ponekad, snatreći divnu svježinu / zelenih obronaka (…), / neba puna zvijezda i prozračnu vedrinu / obzora dana, sjetim se zakašnjelih snova” (VII). Kako o tom kraju govori Šehovićev kist vidimo na ovoj izložbi.Očigledno je da ove njegove slike – posegnimo oper za riječju fra Vicka- nastaju: “Sad, kad curi nectar znanja / iz zgusnuta iskustva uspomena.” Ovu posvema osebujnu izložbu tvore tri skupine slika.U prvoj su doci, vale, njive, stabla, zemlja, kamen i nebo, zaseoci kao pitoma gnijezda neugasivoga života. Šehovićeva likovna misao prolazi tom ladanjskom dolinom tražeći spokoj u prizorima crvene težačke zemlje i plemenitog bilja, u harmoniji u koju nemir donosi samo puninu zatišlja. Drugu skupinu tvore portreti, kao intimna galerija Šehoviću dragih, dragocjenih lica, sa stožernim mjestom majke i Jane. O njoj s istim zanosom i pjeva: “ Tako kako hodaš ti hodaju samo božice / srne zavide blagosti što oko sebe širiš.” ( Jani, 1971.), slikajući je tako kao dam mu se kist za tu svrhu po savijet uputio majstoru Matisseu. Treću skupinu čine slike Grada. Ponekad je to grad od sivog stamenog kamena, iz kojeg kao da “nema izlaza”, drugi put to je mjesto karnevaliziranog ludovanja Šehovićevih boja nazbilj i boja nahvao u ekspresivnom kolopletu koji izražava njegov kompleksni dijalog s Dubrovnikom, s rječnikom što svoje temeljne pojmove nalazi i u Držića i u Vojnovića. Da bi iskazao svoj specifični odnos prema krajolicima Vitaljine Feđa Šehović bira tehniku divizionizma. Nanoseći tisuće sitnih partikula boje na platno oštrim tuckavim udarcima kista pa tako spokojstvo ponuđenog mu prizora pretvara u slike vlastitog nemira, u napete, vibrantne površine koje, gotovo s granice enformela, u oku tvore cjelinu u kojoj Šehovićev likovni ja viđenu realnost preobražava u “drugu” koju tek valja odrediti, onako kako je Šehović shvaća sem za sebe kao izolirani pojedinac čiji je zadatak protumačiti smisao viđenog. Sve je to prožeto nekom latentnom strepnjom koja se savršeno podudara s tehnikom slikanja, a korjen ima u slutnji mogućeg gubitka sigurnog utočišta što nam ga svaki takav krajolik raskošno pruža, jer on je, kako kaže E. Grassi, “oduvijek ‘tu’ i zauvijek ću tu ostati” (Moć mašte). Međutim, to je samo prividno tako. To Šehović zna i to nam poručuje: taj krajolik onoliko je stvaran koliko je on djelo dosljedne mašte, strasti i pitanje što se zbog njega i uza nj postavljaju. Na tim krajolicima, zamijetit ćemo, nema ljudi. Svi su ti krajolici zapravo prilagođeni slobodi Šehovićeva tumačenja, sve su to znakovi podudarni s mnoštvom zemljopisnih i geološki strukturiranih elemenata, podastrti kao podloga sveopćoj našoj strepnji o nestalnosti svega. Autor kistom i, mjestimice, lopaticom izriče svoje oduševljenje nad zagonetnošću prirode shvaćajući je kao čistu metaforu. Te slike slike su Šehovićeva unutrašnjeg svijeta koju u izvanjskom nalazi i utočište i izvor plodotvornog titranja. Svaka od tih sitnih nakupina boje na slici hvata svoj pogled i svoju svjetlost, svaka se ta partikula uklapa u beskonačnu slagalicu svijeta, u njegovu zanosnu križaljku. Ova prva slikarska izložba književnika Feđe Šekovića zaista jest otkriće. Na mnogim slikama autor doseže zaista visoku razinu, izvibriranošću i ujednačenošću likovne površine otkriva prihvatljivost onoga što prikazuje i slutnju onoga što u dubini, pomno podslikano, forenzički skriva “gorak okus duše”. Ove se slike stoga nameću i neophodan likovni ključ za pristup Šehovićevu književnom djelu. Vitaljina je u njemu dobila svoga slikara, a slikarstvo još jednog književnika. Ove slike pokazuju svu tajanstvenost korespodencije između Šehovićeve maštovitosti i njenih povoda, otkrivaju veze ljudske i onostrane, lirske i dramske, one su poziv na čitanje. Od sada Feđa Šehović treba čitati i iz ove njegove likovne Vitaljine. Ove su slike Šehovićevi bogobojazni bezbozi, “velika terasa vitaljske doline vječno obasjana suncem, (koja) smiješi se moru preko zelenih stepeničastih vrtova i bujnih maslinika” (Gorak okus duše), one su očovječenje idilične strepnje, prenošenje smisla na mjesto na kojem uvijek može nastati. Luko Paljetak |
